Dan kada smo jeli jagnje iz tople kade

Već ozbiljno se pričaju priče o posebnim jelima u Srbiji. Svi drže recep kao tajnu jer je to njihova konkurentska prednost. To u jednu ruku zvuči ispravno, a sa druge veoma misteriozno. Da li ta misterija privljači ljude da se redovno okupljaju na tim mestima, ili je u pitanju kvalitetna hrana, ljubazna usluga. Za dobro mesto moraju da budu ispunjeni svi ovi epiteti. Takvo je i naše mesto. Daleko od gradske vreve velikog grada, obavijeno misterijom kako se peče to nadaleko poznato jagnje. Sam restorandžija kaže sledeće:

„Specifičnost pripreme ove jagnjetine je u tome što se peče na bukovom drvetu (uz još neku tajnu koju Vam nećemo otkriti).“

Tamo gde postoji tajna postoje i priče, legende koje je svako konstruisao u svojoj glavi. Redovno i mi naše priče dopunjujemo sa novim detaljima, ukrašavamo, ulepšavamo, jer nas misterija te ukusne jagnjetine tera na to. Tako je i ova situacija dovela do novih hvalospeva i za nas je tajna koju gazda čuva razotkrivena.

Dogovorilo se pet drugara, da preseku svakodnevnu monotoniju redovnih obaveza i odu na jagnjetinu, a možda i neki špricer. Gurman, Okoreli Zvezdaš, Novi Čovek, Profesor Doktor Životologije i pisac ovog bloga.

IMG_0855

Gurman – nekada davno smo ga pitali šta voli da jede, i on je rekao da je veliki gurman. Ali kada smo zagrebali ispostavilo se da se njegov gurmanluk zasniva na pečenjima, i srpskim specijalitetima. Ne bi ti taj pojeo škampe, hobotnice, školjke, ali mi ga i dalje smatramo Gurmanom.

IMG_0856

Okoreli Zvezdaš – voli Crvenu Zvezdu, navija svim srcem i ponekad se preda i jagnjetini.

IMG_0848

Novi Čovek – okrenuo je drugi list u životu. Njegov moto je – jednom nedeljno voćni dan.

IMG_0857

Profesor Doktor Životologije – doktor jeste, ali je sa iskustvom došla i profesorska titula i ozbiljno poznavanje lepote življenja.

Pisac ovog bloga neće sebe opisivati, svako može da dopiše i ubaci po koji epitet o njemu.

Sedosmo u kola i uputismo se na naše odredište. Novi čovek nam je upravo saopštio da je okrenuo drugi list, kaže već mnoge stvari vidi drugačije. Kupiće biciklo na sklapanje i voziće se sa njim svuda. Ja ga u potpunosti podržavam i uradiću isto. Dođete u grad, parkirate negde malo dalje, raklopite biciklo i lagano krstarite po gradu. Ili odete u neki drugi grad i obiđete mnogo veći deo grada na biciklu. Priče idu jedna za drugom i vrlo brzo stižemo. Na samo parkingu se vidi da potražnja za dobrom jagnjetinom nema premca u ovom kraju, sve je puno. Sedamo za lep sto i poručujemo aperitiv, 2,5 kg jagnjetine od plećke i rebara, salatu bašta. Konobari su uhodani, brzi i veoma ljubazni. To je usluga koju volimo. Nazdravljamo i dok čekamo nastavljamo naše priče.

Ispred nas u intervalima od po 10-15 minuta prolaze tek pečeni jagnjići. Legenda kaže, da kad je prometan dan ispeku i po 40 jagnjića. To je ozbiljna količina. Ko to sve pojede? Ali verovatno te količine ne bi bilo da nema tajne koja obavija ovo ukusno pečenje. Al’ u čemu je tajna? Da li u začinima? Meso je čisto i rasterećeno oštrih aroma začina, koriste samo so, to je očigledno. Ali ukus je divan, meso je rastresito. Šta mu rade? Neko kaže da je čuo da ga prvo kuvaju, pa tek onda peku. Mislim da bi se ipak primetilo da ga prvo kuvaju, a i gde kuvaju 40 jagnjića! Da nije sač? Ipak jagnjići su celi i skidaju ga direktno sa mangala. Nije sač sigurno. Tajna je negde u vazduhu i lagano golica maštu svakog gosta.

Stiže i naše jagnje. Prelepo miriše, boja je divna, kožica hrskava. Sa svakim zalogajem uživamo u sočnom mesu. Tu je i bubreg, ali niko od ovih velelepnih sladokusaca neće bubreg, sem pisca ovog bloga. Koliko god se trudio da ih otvorim za razne ukuse, neki jednostavano neće da probaju. Ali zato rebarca glođu, oblizuju prste, jede se malo viljuškom i nožem, a malo i rukama. Dobro jagnje ide super uz špricer, ovog puta od vina Rose.

Novi čovek nas ipak podseća da moramo da pazimo i na zdravlje. Lepo je jesti, ali umereno. Tu ga u potpunosti podržavamo. Pitamo ga koja je nova filozofija života. Kaže da lagano uvodi zdrav režim. Evo na primer sledećeg dana mu je voćni dan. Ide ujutro na pijacu u Zemun i kupuje sveže voće koje će da jede ceo dan. Na taj način se organizam čisti i dovodi u ravnotežu. Malo se smejemo njegovom zaokretu u životu, ali opet svako od nas potvrđuje da je to ispravan put. Pitamo ga koliko misli da će da izdrži. A on kaže – „kad mogu Neven i Đole Kortina, mogu i ja“. Ko su ti? Svi gledamo zbunjeno i otkud ovi likovi u fabuli? Naravno svi znamo ove poznate manekene, ceo život su fit. Novi čovek kaže da oni već decenijama jedan dan u nedelji samo piju vodu i da je to njihov način da balansiraju ishranu i ostanu fit. Smeh postaje još jači! I na kraju svi pristajemo da svako od nas uvede jednom nedeljno vodeni ili voćni dan, ostaje misterija koliko će ko da primenjuje.

IMG_0853

Nakon 2,5kg jagnjetine, 500g po osobi, iako dovoljno odlučujemo da po starom običaju uzememo još jedno kilo, da se zasladi. Konobar donosi, a od kuće stižu i zaponjci. Shvatamo da smo preterali i da će neko morati da ponese kući ostatak. Profesor Doktor Životologije nas sve proziva, iako ni on ne može više. Kaže da nismo ozbiljni. Ovo je staro shvatanje u našoj kulturi. Kakav na jelu takav i na delu. Ali ovo naše je bilo ozbiljno delo od nekoliko tomova, ipak je malo preobimno štivo. Profesor kaže da je jednom bio u kafani sa prijateljem i da su njih dvojica uzeli 1 kg jagnjetine i dok su jeli pored njih sedaju druga dvojica. Oni su malo viši od njih, ipak vitki, ali oni naručuju 2kg jagnjetine. Kada su savladali ta 2 kg, uzimaju još 1 kg da zaslade. E to je kapacitet. Naš zaključak je da to mora da su Neven i Đole Kortina nakon vodenog dana. Svi se hvatamo za stomak od smeha.

Na kraju našeg druženja i dalje ostaje fama lepote ovog jagnjećeg pečenja. Određene vrste mesa pre pečenja odležavaju u slamuri, mešavini začina i vode. Tako meso upije arome, upije dodatno vode i kada se ispeče bude sočno. Naš zaključak je da i ovde gazda primenjuje sličnu recepturu. 40 jagnjića dnevno potopi uveče u kadu tople vode i soli, da se meso lepo napoji vode i povuče soli koliko treba. Ovde se jede jagnje koje se preko noći opuštalo u slanoj toploj kadi. Ima smisla, svakome prija spa tretman, pa i jagnjetu. Zato je meso rastresito, taman slano i božanstveno. Eto misterija je rešena!

Naša legenda ostaje za nas. I zbog nje ćemo opet da idemo na mesta koja služe dobru hranu i nose malo misterije oko sebe.

2 mišljenja na “Dan kada smo jeli jagnje iz tople kade

  1. Kako je lepo procitati ovakav tekst,opisano precizno,slatkorecivo,da prosto dok sam citao uhvatim sebe kako mljackam😂.Ipak najlepsa stvar je to sto poznajem sve aktere ove price i mogu da zamislim kako je to bilo lepo druzenje!Pozdrav

    Sviđa mi se

    1. Divan komentar. A kad dođeš idemo na novo druženje.

      Sviđa mi se

Postavi komentar